Jednom davno, na rubu jedne mirne livade, rastao je mali maslačak. Bio je tek pupoljak, zatvoren i skroman, ali u sebi je nosio veliku želju da vidi svijet. Sanjao je o sunčevim zrakama koje će ga obasjati, o toplom povjetarcu koji će ga dodirnuti i o nebu koje će se otvoriti pred njim.
Dani su prolazili, kiša ga je hranila, zemlja čuvala, a sunce mu darovalo snagu. I jednog jutra, kada je osjetio da je spreman, maslačak se otvorio i pokazao svijetu svoje žute latice. Bio je ponosan, pun života i energije. Radovao se svakom prolazniku, svakom leptiru koji bi sletio na njega, svakom zraku sunca koji ga je grijao. Mislio je da će to trajati zauvijek.
Ali život, baš kao i priroda, ima svoje faze. Njegove zlatne latice polako su se pretvarale u bijele, krhke pahuljice. Umjesto da tuguje, maslačak je shvatio da to nije kraj, nego početak nečeg novog. Te pahuljice nisu bile znak prolaznosti, već sjeme budućnosti. Kada bi vjetar zapuhao, one bi odletjele dalje, noseći sa sobom obećanje novog života, novih početaka na nekoj drugoj livadi.
Tako i čovjek prolazi kroz svoje faze. Dijete je, puno znatiželje i smijeha. Mladić ili djevojka, puni snova, strasti i energije. Zreli čovjek, sa iskustvom i mudrošću. I naposljetku, starac koji se osvrće na život iza sebe, svjestan da ono što ostaje nisu materijalne stvari, već uspomene i tragovi koje je ostavio drugima.
Pouka ove priče je jasna: život je veoma brz. Ono što danas imamo, sutra može nestati. Vrijeme ne pita jesmo li spremni, ne čeka da završimo svoje planove i ne vraća nam propuštene trenutke. Zato je najvažnije da naučimo živjeti sada.
Ne čekaj savršen trenutak da kažeš voljenima koliko ti znače. Ne čekaj bolje dane da se nasmiješ, da oprostiš ili da ostvariš svoje snove. Ne čekaj „sutra“, jer možda ga neće biti. Život je dar, ali i odgovornost – odgovornost da ga živimo punim srcem, bez kajanja i bez odlaganja.
Kada dođe vjetar života i ponese nas dalje, ono što ostaje nisu naše titule, ni novac, ni imovina, već male, nevidljive stvari: osmijeh koji smo nekome poklonili, utjeha koju smo pružili u tišini, toplina kojom smo dotakli tuđe srce.
Naši životi su kratki poput maslačka, ali i u toj kratkoći skriva se vječnost – vječnost u našim djelima, riječima i ljubavi koju ostavimo iza sebe. Zato živi sada, voli sada, oprosti sada. Jer baš kao što vjetar nosi pahuljice maslačka u nepoznato, tako i vrijeme nosi nas – i jedino što ostaje jeste ono što smo uspjeli posijati u srcima drugih.
Svijet je pun iznenađenja – od neobičnih svakodnevnih situacija do nesvakidašnjih priča koje nas ostave bez riječi. Ako volite ovakve teme koje vas natjeraju da zastanete i razmislite, ne propustite ostale članke u našoj kategoriji Zanimljivosti. Svakog dana vas čeka nešto novo i neočekivano!
