Kada su ih ostavili, nije bilo vike, nije bilo objašnjenja, niti oproštaja. Samo tišina. Ona teška, ledena tišina koja ostaje poslije zatvorenih vrata i koraka koji se više nikada ne vrate. Brat i sestra tada su imali samo jedno drugo. I ništa više.
Roditelji su nestali iz njihovih života jedne hladne večeri. Obećali su da će se vratiti. Djeca su dugo gledala u put, sjedila na kamenju ispred trošne kolibe, slušala svaki šum, svaki korak u nadi da će se pojaviti poznate siluete. Ali noć je padala, dani su prolazili, a niko nije dolazio.
Koliba u kojoj su ostali nije imala vrata, prozori su bili razbijeni, a krov je prokišnjavao. Zimi je hladnoća ulazila u kosti, ljeti ih je gušila sparina. Nisu imali struje, ni vode, ni hrane osim onoga što bi uspjeli pronaći ili dobiti od rijetkih ljudi koji bi se sažalili.
Stariji brat je prerano odrastao. Postao je zaštitnik, roditelj i štit u jednom. Noću je ostajao budan, slušajući vjetar i bojeći se da sestra ne zaplače od gladi ili straha. Svaki put kada bi ona pitala gdje su mama i tata, on bi skrenuo pogled i slagao da će doći sutra. Jer istinu nije imao snage izgovoriti.
Sestra je, iako dijete, nosila u sebi tugu veću od svojih godina. Prestala je da pita. Prestala je da se nada naglas. Samo bi tiho sjedila i skupljala kamenčiće, praveći male zidove oko kolibe, govoreći da tako “kuća neće pobjeći”.
Vremenom su počeli da popravljaju kolibu. Od dasaka koje su našli, starih cerada, komada lima. Svaki ekser bio je pobjeda, svaka zakrpljena rupa dokaz da još uvijek žive. Na zid su nacrtali sunce, jer pravo sunce nisu uvijek osjećali. Taj mali prostor, pun rana i hladnoće, postao je njihov dom. Njihov raj, izgrađen od bola i upornosti.
Ali noći su i dalje bile najteže. Glad, strah i pitanje koje nikada nije izgovoreno – zašto su ostavljeni? Šta su pogriješili? Djeca nikada ne razumiju da nisu kriva. Samo osjećaju prazninu.
I dok su drugi imali djetinjstvo, igračke i sigurnost, oni su imali jedno drugo. I to im je bilo sve. Njihova koliba možda je postala raj za život, ali ožiljci koje su nosili u srcu ostali su zauvijek.
Jer ništa ne boli kao djetinjstvo bez zagrljaja.
I ništa ne slama dušu kao osjećaj da te oni koji su te trebali najviše – nikada nisu pogledali nazad.
Svijet je pun iznenađenja – od neobičnih svakodnevnih situacija do nesvakidašnjih priča koje nas ostave bez riječi. Ako volite ovakve teme koje vas natjeraju da zastanete i razmislite, ne propustite ostale članke u našoj kategoriji Zanimljivosti. Svakog dana vas čeka nešto novo i neočekivano!
