Sarajevo pamti svoje ulice, ali još više pamti ljude. Među njima je i Ibrahim Kovačević, svima znan kao Ibro — taksista iz vremena kada se posao nije mjerio tarifom, već obrazom. Vozio je stari bijeli “Mercedes” linijaš, uvijek uredan, u ispeglanoj košulji, s tespihom koji je tiho visio s retrovizora. Ibro nije jurio bogatstvo. Vozio je da preživi, ali i da pomogne. Znao je svaku rupu na asfaltu, svako lice s ulice, svaku priču između Baščaršije i Ilidže.
Priča koja danas kruži Sarajevom počinje jedne hladne novembarske noći, prije tačno 25 godina. Grad je bio obavijen gustom maglom, a ledena kiša pretvarala je asfalt u klizavu zamku. Ibro je završavao smjenu, iscrpljen, s mišlju na toplu kafu i tišinu doma.
Na autobuskoj stanici na periferiji ugledao je ženu kako očajnički maše. Bila je mokra, drhtala je, držala se za stomak i plakala. Jedva je ušla u automobil.
„Molim vas… bolnica… pukao mi je vodenjak“, izgovorila je kroz suze. Dodala je tiho da nema novca, da joj je muž na ratištu i da autobusa nema.
Ibro nije pitao ništa više. Pogledao ju je u retrovizoru, vidio strah koji ne trpi cjenkanje i rekao rečenicu koja će obilježiti sudbine oboje:
„Sestro, kakve pare? Ko spominje pare?“
Te noći Sarajevo je gledalo drugačiju vožnju. Crvena svjetla nisu bila prepreka, klizav asfalt nije bio izgovor. Ibro je vozio instinktom čovjeka koji zna da se život ne vraća na popravni. Trubio je, borio se s cestom, dok je žena na zadnjem sjedištu jaukala od bolova.
Pred bolnicom „Koševo“ stigli su u posljednjem trenutku. Ibro je istrčao, uzeo ženu u naručje i unio je na hitni prijem. Dok su je medicinske sestre preuzimale, uhvatila ga je za rukav i pitala kako da mu se zahvali.
Ibro se samo nasmijao:
„Vratićeš tako što ćeš roditi živo i zdravo dijete. Nek je sa srećom.“
Okrenuo se i otišao. Za njega je to bila samo još jedna noć na poslu.
Godine prolaze, dug se ne briše
Dvadeset pet godina kasnije, život se prema Ibru nije pokazao nježnim. Mercedes je davno prodat, supruga preminula, djeca otišla u svijet i rijetko se javljala. Ostao je sam, s malom penzijom i umornim srcem.
Kada je prije mjesec dana pao na ulici, hitna pomoć ga je ponovo odvezla na isto mjesto — bolnicu „Koševo“. Dijagnoza je bila ozbiljna: hitna ugradnja pejsmejkera i stenta. Troškovi visoki, participacija za penzionera gotovo nedostižna.
Ležeći u bolničkom krevetu, gledajući u sivi plafon, Ibro je pomislio da je ovo njegova posljednja stanica.
Vizitu je tog dana predvodio novi načelnik kardiologije, doktor Enis. Mlad, strogog izraza, ali sigurnih pokreta. Uzeo je karton, pročitao ime i dugo gledao pacijenta.
„Ibrahim Kovačević? Taksista?“
„Bivši“, odgovorio je Ibro. „Sad sam samo pacijent.“
Doktor je sjeo na ivicu kreveta, što rijetko ko radi.
„Vozili ste bijelog Mercedesa 190? Onog s tespihom na retrovizoru?“
Ibro je ostao bez riječi.
Krug koji se zatvorio
Doktor Enis se tada nasmiješio, onim osmijehom koji ne pripada profesionalnoj distanci, već istini.
„Moja majka je cijeli život pričala o toj noći. O taksisti koji je vozio kao lud da bih ja došao na ovaj svijet živ.“
Istina je sjela između njih. Dijete koje je te noći spašeno — danas je bio ljekar. A taksista koji je tada dao sve — sada je ležao nemoćan.
Kada je Ibro rekao da nema novca za operaciju, doktor Enis mu je tiho odgovorio:
„Ovaj račun je već plaćen. Plaćen je prije 25 godina, one noći kada ste izabrali gas umjesto kočnice.“
Na otpusnoj listi pisalo je: TROŠKOVE SNOSI KLINIKA.
Operacija je prošla uspješno. Ibro je dobio novo srce, ali i nešto mnogo veće — porodicu. Danas dane provodi u dvorištu kuće doktora Enisa, pijući kafu i igrajući se s njegovom djecom. U džepu i dalje nosi stari tespih, kao podsjetnik da se dobrota možda kreće sporim putevima, ali uvijek stigne tamo gdje treba.
Svijet je pun iznenađenja – od neobičnih svakodnevnih situacija do nesvakidašnjih priča koje nas ostave bez riječi. Ako volite ovakve teme koje vas natjeraju da zastanete i razmislite, ne propustite ostale članke u našoj kategoriji Zanimljivosti. Svakog dana vas čeka nešto novo i neočekivano!
