Gojko je bio gotovo nevidljiv čovjek, onaj tip osobe koju prolaznici rijetko primijete na ulici. Svakog jutra, dok većina svijeta još spava, oblačio je svoje istrošeno narandžasto odelo, uzimao veliku metlu i kolica, i kretao u tišu, ali važnu borbu protiv gradske prljavštine. Nije ga bilo sramota da radi pošteno i vrijedno. Sramota ga je bilo samo kada nema za svog sina. A za Milana, svog jedinog djeteta, morao je da ima.
Milan je bio odličan đak, gimnazijalac koji je briljirao u školi. Ali, kako to često biva u mladosti, bila ga je obuzela ona opasna bolest želje za priznanjem i statusom – želja da bude „neko i nešto“ pred društvom. Njegovi drugovi su nosili markiranu odeću, vozili se u očevim džipovima, dok je Milan lagao. „Moj tata radi u Njemačkoj, ima građevinsku firmu,“ pričao je, dok je krišom peglao Gojkovo odelo da ne bi izgledalo izgužvano.
Najveći strah Milana bio je da ga neko vidi sa Gojkom na ulici dok drži metlu. Prelazio bi na drugu stranu, pravio se da gleda u telefon. Gojko je to vidio. Bolelo ga je više nego stalna reuma u leđima, ali je ćutao. „Mlad je, proći će ga,“ tešio se u sebi.
Veče mature – trenutak koji sve mijenja
Došlo je vrijeme mature, najvažnijeg večernjeg događaja u Milanuovom životu. Gojko je mjesecima štedio, skupljao bakšiš i prekovremene sate, kako bi svom sinu priuštio skupo sivo odelo i cipele. Dva dana pred matursku večer, sa osmijehom punim ponosa, pitao je:
„Sine, u koliko sati da dođem ispred hotela? Da te vidim, da se slikamo…“
Ali Milan je spustio viljušku i zagledao se u tanjir. „Tata… bolje nemoj da dolaziš.“ Zalogaj mu je zastao u grlu. „Zašto, sine?“ upitao je tiho. „Pa… znaš… svi će doći u dobrim kolima, svi su… gospoda. Ti nemaš ni odelo. Tvoje ruke… crne su od ulja i prašine. Sramota me je, tata. Nemoj da me brukaš. Ostani kod kuće.“
Gojko je gledao u sina. U to lijepo lice koje je odgojio onim istim rukama koje su hranile, čistile i pomagale. Mogao je viknuti, mogao ga ošamriti. Umjesto toga, obrisao je usta salvetom, ustao i rekao tiho:
„Razumem, sine. Neće otac da te bruka. Idi, proslavi, budi gospodin.“
I otišao je u svoju sobu, ne izlazeći do jutra, dok je Milan čuo samo tiho kašljanje.
Čudo večeri – Gojko postaje heroj
Veče mature. Hotel Grand svijetli, devojke u elegantnim haljinama, momci u odelima, blicevi fotoaparata sevaju. Roditelji grle svoju djecu, a Milan stoji sam. Drugovi ga pitaju:
„Gde ti je onaj tvoj bogati ćale iz Njemačke?“
„Zadržao se na putu, posao…“ lagao je Milan, osjećajući mučninu u stomaku. Gledao je Marka sa ocem automehaničarom, Jelenu sa ocem pekarom… svi su se smijali, niko se nije stidio, samo on.
Odjednom, žamor ispred hotela. Stari, ali uredno očišćeni taksi zaustavlja se tačno pred crvenim tepihom. Milan pogleda, nezainteresovano. Vrata taksija se otvaraju.
Iz taksija izlazi Gojko. Ali ovo nije bio Gojko u narandžastom odelu. Nosio je crno odelo, bijelu košulju, ispeglanu do savršenstva, a cipele sijaju. Ruke koje su nekoć držale metlu sada drže crvenu ružu i malu plišanu kutijicu. Nesigurno stoji pored taksija, tražeći pogledom svog sina, gotovo se izvinjavajući što postoji.
Milan je ostao hipnotisan. Gledao je ruke koje su ga hranile, čistile i učile život. Iznenada, sve laži o Njemačkoj, sav onaj lažni ponos, palo je u vodu.
„Tata!“ vrisnuo je Milan. Glas mu je pukao, ali su ga svi čuli. Potrčao je niz stepenice, zagrlioca svog oca, suze su se miješale sa smijehom i ponosom.
„Ovo je moj tata! Nema građevinsku firmu u Njemačkoj! On čisti ulice! On je najveći gospodin kojeg poznajem!“
Cijeli hotel je prasnuo u aplauz. Gojko, crven u licu, suze mu teku niz obraze, pružio je plišanu kutijicu. „To je sat tvog dede. Čuvao sam ga za danas.“
Tog dana, Milan nije plesao sa djevojkama. Plesao je sa metlom u prenesenom značenju – hodeći sa ocem pod ruku, ponosan što ima najvećeg gospodina svog života.
Epilog – lekcija koja traje
Danas je Milan uspješan inženjer. Svakog jutra, kada vidi čistače u narandžastim odelima, stane, kupi im kafu i doručak, i zahvaljuje. Svakom od njih vidi svojeg Gojka, čovjeka koji je pomeo njegovu sramotu, podigao ga iz sjenke i naučio šta znači biti čovjek.
Svijet je pun iznenađenja – od neobičnih svakodnevnih situacija do nesvakidašnjih priča koje nas ostave bez riječi. Ako volite ovakve teme koje vas natjeraju da zastanete i razmislite, ne propustite ostale članke u našoj kategoriji Zanimljivosti. Svakog dana vas čeka nešto novo i neočekivano!
