Zvala se Lejla, a tog jutra bila je najljepša verzija sebe. Ne zbog haljine od bijele svile koja je padala niz njena ramena kao tišina pred oluju, niti zbog cvijeća upletenog u kosu, već zbog pogleda punog nade. U tom pogledu živjela je cijela njena budućnost.
Crkvena zvona su zvonila sporije nego inače, ili se barem tako činilo njenom srcu koje je udaralo brže nego ikada. Ljudi su šaptali, osmijesi su bljeskali, majka je krišom brisala suze radosnice. Sve je bilo spremno. Samo je on kasnio.
“Sigurno je gužva,” govorili su. “Mladoženje uvijek kasne.”
Lejla se smiješila, iako joj je dlan postajao hladan.
Minuti su se pretvarali u težinu. Pogledi su počeli da se susreću, pa da se sklanjaju. Telefon u njenoj torbici je bio nijem. Nije bilo poruke. Nije bilo poziva. Nije bilo ničega osim tišine koja je postajala glasnija od zvona.
Kada je svećenik tiho prišao i rekao da će sačekati još malo, Lejla je prvi put osjetila kako joj se snovi krune, ne naglo – nego polako, kao staklo koje puca bez zvuka.
Sat vremena kasnije, vrata su se otvorila. Ne zbog njega, nego zbog vjetra koji je unio hladan zrak i raznio latice ruža po podu. Gosti su počeli izlaziti, izbjegavajući njen pogled. Neko je šapnuo da je viđen kako odlazi iz grada. Neko drugi je tvrdio da je poslao poruku njenoj sestri. Ali do nje ništa nije stiglo.
Stajala je pred oltarom sama.
Bijela haljina, koja je do prije sat vremena bila simbol početka, sada je bila svjedok kraja. Nije plakala odmah. Suze su došle kasnije, kad su svi otišli, kad su se svijeće ugasile, kad je ostala sama sa pitanjem koje je boljelo više od odgovora: kako neko može nestati iz obećanja?
Kod kuće je skinula veo pažljivo, kao da je riječ o nečemu svetom. Nije ga bacila. Nije bacila ni prsten koji joj je dao mjesecima ranije. Samo ga je spustila na sto i gledala u njega dugo, pokušavajući shvatiti gdje je pogriješila.
Ali istina je bila jednostavna i surova – nije pogriješila ona. Neki ljudi nemaju hrabrosti za “zauvijek”. Lakše im je pobjeći nego izgovoriti istinu.
Dani su prolazili. Grad je šaputao. Neko ju je žalio, neko osuđivao, neko sažaljivo gledao. Lejla je naučila hodati uspravno i kada su joj koljena drhtala. Naučila je da osmijeh može biti štit, a tišina dostojanstvo.
Godinu dana kasnije, vratila se u istu crkvu. Ne zbog njega. Ne zbog prošlosti. Došla je sama, zapalila svijeću i zahvalila se Bogu što joj je tog dana slomio srce – jer bi je brak bez ljubavi slomio još više.
I dok je izlazila, bez bijele haljine i bez očekivanja, bila je ljepša nego onog jutra. Jer više nije čekala da je neko izabere.
Izabrala je sebe.
Svijet je pun iznenađenja – od neobičnih svakodnevnih situacija do nesvakidašnjih priča koje nas ostave bez riječi. Ako volite ovakve teme koje vas natjeraju da zastanete i razmislite, ne propustite ostale članke u našoj kategoriji Zanimljivosti. Svakog dana vas čeka nešto novo i neočekivano!
