Osnovna škola „Pazar“ u Tuzli, tamo negdje krajem devedesetih, imala je poseban miris – mješavinu krede, mokrih spužvi i stare školske drvene stolarije. Za većinu djece, veliki odmor je bio najljepši dio dana: trčanje hodnicima, smijeh, šuštanje vrećica i miris toplih kifli iz pekare preko puta škole.
Ali za jednog dječaka – malog Tarika – tih dvadeset minuta bila su najteža u cijelom danu.
Tarik je bio sin poginulog borca. Njegova majka je radila šta god je mogla – čistila je tuđe kuće, stepeništa i kancelarije, samo da plate struju i vodu. Za užinu nije bilo novca. Tarik bi se zato skrivao. Nekad iza velikog fikusa u hodniku, nekad na stepenicama koje su vodile prema ložioni. Pravio se da ponavlja lekcije, samo da ne gleda drugove kako jedu.
Stomak bi mu krčao, ali on je ćutao. Poderane patike skrivao je ispod klupe, da mu se niko ne smije. Naučio je rano da glad i sram idu zajedno.
Jedina osoba koja je sve to primijetila bila je teta Fata, školska čistačica. Žena sitne građe, u dimijama i s maramom, koja je svaki dan gurala tešku kantu hodnicima. I ona je živjela teško, od minimalca, sama. Ali imala je srce koje je bilo veće od cijele Tuzle.
Svaki dan, tačno u 9:30, Fata bi „slučajno“ prošla pored stepenica gdje je Tarik sjedio. Iz džepa radne uniforme vadila bi mali zamotuljak u novinskom papiru. Unutra – sendvič. Nekad pola hljeba s malo maslaca i parizera, nekad komad domaće pite krompiruše koju je pravila sebi.
– Tarike, sine, šapnula bi, gledajući lijevo i desno da ga ne osramoti.
– Evo ti, uzmi. Meni je ovo previše, stara sam ja.
Tarik bi je gledao onim velikim, tamnim očima.
– Ali teta Fato, to je vaš ručak…
– Ma kakvi, nasmijala bi se, dok joj je stomak krčao.
– Ja sam jela kući. Uzmi, bolan. Trebaš da rasteš i da budeš pametan.
Tarik bi uzeo sendvič drhtavim rukama i jeo ga kao da je najskuplja torta na svijetu. Osam godina osnovne škole – Fatin sendvič bio je njegovo gorivo, njegova tiha podrška i dokaz da nije sam.
Kada je završio školu i otišao u Sarajevo na fakultet, Fata mu je gurnula u ruku zgužvanu novčanicu od 50 maraka.
– Za sretan put, doktore moj – rekla je i poljubila ga u čelo.
Prošlo je dvadeset godina.
Fata je ostarila. Leđa su je izdala, srce je počelo preskakati. Živjela je sama u maloj kući na brdu iznad Tuzle, gotovo zaboravljena. Penzija mala – jedva za lijekove. Prije mjesec dana joj je naglo pozlilo. Hitna ju je odvezla u bolnicu. Dijagnoza teška – hitna operacija srca.
Ali problem je bio ogroman. Lista čekanja duga, operacija komplikovana i skupa. Privatno u Sarajevu – preskupo. Državno – možda neće dočekati red.
Fata je ležala u bolničkoj sobi, gledala u plafon i pomirila se sa sudbinom.
– Neka… vala, dosta sam i živjela, mislila je.
Tada su se vrata otvorila. Glavna sestra, uzbuđena:
– Nano Fato, spremaj se. Došao sanitet iz Sarajeva po tebe.
– Po mene? Greška je, šćeri… ja nemam para…
– Ništa ne brini. Lično je došao načelnik klinike. Kaže – samo on te smije operisati.
U sobu je ušao visok čovjek u bijelom mantilu. Markantan, s naočarima. Iza njega tim ljekara. Fata je žmirkala. Čovjek joj je prišao, kleknuo pored kreveta i uzeo njenu staru, žuljevitu ruku.
– Dobar dan, teta Fato. Jeste li gladni?
Iz džepa je izvadio sendvič.
– Sa parizerom.
Miris ju je vratio dvadeset godina unazad. Suze su joj potekle.
– Tarike? – prošaputala je.
– Jesi li to ti, sine?
Doktor Tarik, danas jedan od najcjenjenijih kardiohirurga u regionu, zaplakao je kao dijete.
– Ja sam, teta Fato. Onaj gladni dječak kojeg ste vi hranili osam godina.
– Ali sine… operacija košta… ja nemam…
– Platili ste vi to davno, rekao je.
– Svakim sendvičem. Svakom pitom. Svakom toplom riječju. Vi ste meni spasili život tada. Sad je red da ja spasim vaš.
Fata je helikopterom prebačena u Sarajevo. Tarik ju je lično operisao. Šest sati borbe – i operacija je uspjela.
Kada se probudila, pored kreveta je bila tacna sa sendvičima.
– Srce ti je sad jako kao u djevojke, rekao je Tarik.
– A kuća ti se renovira. I od danas – ti si moja briga.
Danas je teta Fata počasni gost u Tarikovom domu svakog Bajrama. Djeca je zovu „nana Fata“. A prije svakog ručka, Tarik iznese jedan mali sendvič s parizerom i kaže:
– Ovo vrijedi više od svih mojih diploma. Ovo je sendvič koji je napravio doktora.
Svijet je pun iznenađenja – od neobičnih svakodnevnih situacija do nesvakidašnjih priča koje nas ostave bez riječi. Ako volite ovakve teme koje vas natjeraju da zastanete i razmislite, ne propustite ostale članke u našoj kategoriji Zanimljivosti. Svakog dana vas čeka nešto novo i neočekivano!
