Maja i Luka su se upoznali jednog kišnog popodneva u staroj biblioteci, dok su oboje tražili iste rijetke knjige. Njihovi pogledi susreli su se između prašnjavih polica, i u tom trenutku svijet je prestao da postoji. Nisu znali jedno drugo, ali su u tihi način na koji su se smješkali prepoznali nešto što ne može biti objašnjeno riječima – ljubav koja će promijeniti sve.
Međutim, njihova ljubav bila je zabranjena. Luka je bio iz porodice koja je od davnina mrzila Maju i njene, a Maja je znala da bi njen život postao pakao ukoliko se dozna da voli Luka. Svaka njihova tajna poruka, svaki ukradeni susret u sjenama ulica, donosio je trenutke sreće, ali i teret nesigurnosti i straha.
Svakog dana dok bi gledali jedno drugo, osjećali su kao da svetlana sreće traje samo tren, a svaka sekunda njihove ljubavi je bila borba između srca i svijeta oko njih. Luka bi pisao Maji poruke sakrivene u knjigama, a ona bi ih pronalazila tek kada bi bila sigurna da niko ne gleda. Njihove ruke bi se dodirivale u prolazu, a srce bi im poskočilo od radosti i straha istovremeno.
Jednog dana, Maja je primila poruku koju nikada nije željela: njen otac je saznao za Luku. Prijetnja, suze i bol postali su njeni saputnici. Luka je bio spreman da pobjegne sa njom, ali Maja je znala da bi njihova odluka značila kraj svega što je poznavala i sigurnosti njene porodice.
Tog poslednjeg susreta ispod starog mosta, dok je mjesec tiho obasjavao rijeku, Luka je rekao:
“Volim te više nego ikada, ali ako ostanemo zajedno, uništićemo sve što ti znači.”
Maja je kroz suze samo klimnula. Ruke su im se dodirivale još posljednji put, a onda su se razdvojile – za uvijek. Luka je nestao u noći, a Maja je ostala sama, s tugom u srcu i ljubavlju koju nikada nije mogla slobodno živjeti.
Godinama kasnije, kad bi prošla pored mosta, osjetila bi da je njihova ljubav još tu – u sjenama, u šaptu vjetra i u mjesečini koja ne prašta ni srećne ni tužne.
Maja je kroz suze samo klimnula. Ruke su im se dodirivale još posljednji put, a onda su se razdvojile – za uvijek. Luka je nestao u noći, a Maja je ostala sama, s tugom u srcu i ljubavlju koju nikada nije mogla slobodno živjeti.
Godinama kasnije, Maja bi često prolazila pored mosta i gledala u rijeku. Osjetila bi da je njihova ljubav još tu – u sjenama, u šaptu vjetra, u mjesečini koja ne prašta ni srećne ni tužne. Svaki list koji je padao, svaki val rijeke koji je udario u obalu, podsjećao ju je na ljubav koja je bila lijepa, ali zabranjena.
Ponekad bi pomislila da je sve bila samo san, ali onda bi osjećala ruku u svom srcu – ruku koju nikada nije mogla zadržati, ali koju nikada neće zaboraviti. Ljubav koju nisu smjeli živjeti postala je njihova vječna tajna, tužna i prelijepa, poput mjesečine koja obasjava samo one koji znaju da gledaju pažljivo.
Svijet je pun iznenađenja – od neobičnih svakodnevnih situacija do nesvakidašnjih priča koje nas ostave bez riječi. Ako volite ovakve teme koje vas natjeraju da zastanete i razmislite, ne propustite ostale članke u našoj kategoriji Zanimljivosti. Svakog dana vas čeka nešto novo i neočekivano!
