Svaki grad ima neku svoju legendu, ali u jednom tihom dijelu predgrađa, u zaboravljenoj Ulici kestena, stoji kuća o kojoj se šapuće. Kuća bez ogledala.
Godinama su prolaznici izbjegavali da tuda prolaze noću. Stariji su govorili da su ogledala iz te kuće uklonjena jer “nisu pokazivala lica, već duše.” Niko nije znao ko je sagradio kuću, niti zašto u njoj niko ne ostaje duže od nekoliko mjeseci.
Kada je Jelena, mlada arhitektica iz Sarajeva, kupila tu kuću, svi su je odgovarali. “Je li to ona kuća kod starog oraha? Nemoj, dijete, nećeš izdržati ni sedmicu.”
Ali Jelena je bila racionalna, moderna žena, umorna od braka koji se raspao i života u haosu grada. Željela je mir. I mislila je da ga je tamo pronašla.
Glavni dio:
Kuća je bila prostrana, starinska, s visokim plafonima i teškim drvenim vratima. Na zidovima su visile prazne ramove, kao da je neko davno skidao ogledala i namjerno ostavio tragove prašine u njihovom obliku.
Agent za nekretnine bio je čudan, nervozan, ali korektan. Samo je rekao:
– “Ako je kupite… ne unosite ogledala. Vlasnica je to tražila još prije smrti.”
Jelena se samo nasmijala. “Vidjet ćemo”, pomislila je.
Prve noći sve je bilo mirno. Samo vjetar koji je prolazio kroz napukli dimnjak. No, druge noći, u tačno 03:17, čula je korake iznad spavaće sobe. Spore, teške, kao da neko hoda u čizmama po tavanu. Otišla je gore s baterijom, ali nije našla ništa osim starog kofera prekrivenog prašinom.
Treće noći, ista stvar. Samo što je ovaj put, prije nego što su se koraci začuli, iz hodnika dolazio šapat. Nije mogla razaznati riječi, ali zvučalo je kao da neko moli. Tiho, uporno.
Peti dan, odlučila je da prekine s “glupostima”. U torbi je imala malo ručno ogledalo – naslijeđe od bake. Postavila ga je na sto u dnevnoj sobi i pogledala se.
Ali njen odraz se nije pojavio. Samo tamna, mutna površina, kao da gleda u vodu. U tom trenutku, čula je isti šapat, ovog puta bliže:
– “Zar ti je mir važniji od istine?”
Uplašena, prekrila je ogledalo krpom i otrčala na tavan. U koferu je pronašla stare crno-bijele fotografije — žena, gotovo identična njoj. Ispod svake slike, ogledalo prekriveno tkaninom.
Na poleđini jedne slike rukom je bilo ispisano:
“Ova kuća ne pokazuje ono što vidiš, već ono što skrivaš.”
Narednih dana Jelena je sve teže spavala. Svaki put kada bi prošla pored ogledala iz auta ili mobitela, vidjela bi nešto… nešto iza sebe. Ženu s istim licem, ali bez očiju.
Jedne noći sanjala je tu ženu kako sjedi na podu dnevne sobe, pored razbijenog ogledala, i govori:
– “Vraćam se kad se ti pogledaš istinom.”
Sljedećeg jutra odlučila je otići. Ali kad je pokušala otvoriti vrata, ključ se nije okretao. Prozor nije mogao da se pomakne. I tada je čula — šapat iz svake sobe, iz svake daske, iz svakog zida.
Sve dok nije sjela, pogledala u razbijeno ogledalo i rekla:
– “Ne bojim se.”
U tom trenutku, ogledalo je ponovo postalo jasno. U odrazu nije bilo njenog lica – već žene s fotografije. Naslijeđe kuće, izgubljeni odraz, napokon je pronašao novu “vlasnicu”.
Nekoliko mjeseci kasnije, agent za nekretnine ponovo je stavio oglas – kuća na prodaju, povoljno.
Novi vlasnici su se uselili, sretni i veseli. Kažu da je kuća topla i mirna. Samo ponekad, u gluho doba noći, čuje se tiho škripanje tavana.
I niko ne zna zašto ogledala, ma koliko ih puta unijeli, svako jutro budu – zamagljena.
Svijet je pun iznenađenja – od neobičnih svakodnevnih situacija do nesvakidašnjih priča koje nas ostave bez riječi. Ako volite ovakve teme koje vas natjeraju da zastanete i razmislite, ne propustite ostale članke u našoj kategoriji Zanimljivosti. Svakog dana vas čeka nešto novo i neočekivano!
