Vijest o smrti Borisa Rajkovića potresla je javnost i još jednom otvorila pitanje odnosa društva prema ljudima koji su podnijeli najveći teret rata. Iz Udruženje ratnih vojnih invalida paraplegičara Kantona Sarajevo saopćeno je da je preminuo čovjek kojeg su opisali kao jednog od heroja odbrane Sarajevo i Bosne i Hercegovine, ali čija je sudbina decenijama ostajala gotovo nevidljiva široj javnosti.
Rajković je teško ranjen 1994. godine, u jeku ratnih dešavanja, nakon čega je pao u stanje kome iz kojeg se nikada nije oporavio. Njegov život nakon tog trenutka pretvorio se u dugogodišnju borbu koja se nije vodila na linijama fronta, već unutar zidova porodičnog doma. U toj borbi ključnu ulogu imale su njegova majka Ivanka i sestra Mirjana, koje su godinama preuzele potpunu brigu o njemu.
Porodična žrtva u ovom slučaju nadilazi uobičajene okvire. Mirjana je, kako se navodi, bila primorana napustiti posao kako bi se posvetila brizi o bratu, jer je njegovo stanje zahtijevalo stalni nadzor i njegu. Dugo vremena taj rad nije bio institucionalno prepoznat niti adekvatno regulisan, što dodatno oslikava položaj porodica koje su ostale same u suočavanju s posljedicama rata.
Tek kasnije, kroz saradnju lokalnih institucija, omogućeno je da Mirjana dobije formalni angažman kao njegovateljica. U tom procesu učestvovali su Općina Centar Sarajevo, koja je finansirala platu, te resorno kantonalno ministarstvo koje je pokrivalo doprinose i druge osnovne troškove. Time je barem djelimično ispravljena dugogodišnja nepravda, jer je njen rad konačno priznat i kroz radni staž.
Ipak, iz Udruženja naglašavaju da materijalna pomoć nikada nije bila u prvom planu ove porodice. Prema njihovim riječima, Rajkovićevi su često isticali da im više znači ljudska pažnja nego finansijska podrška. Upravo tu dolazi do jednog od najupečatljivijih, ali i najtežih dijelova ove priče – činjenice da su posjete bile rijetke, a da su mnogi koji su nekada dijelili ratne trenutke s Rajkovićem s vremenom prestali dolaziti.
Takve okolnosti bacaju dodatno svjetlo na širi društveni kontekst, u kojem se često govori o herojstvu, ali se konkretne sudbine brzo zaboravljaju. Priča o Borisu Rajkoviću nije samo individualna tragedija, već i podsjetnik na sistemske nedostatke u brizi o ratnim veteranima i njihovim porodicama.
Rajković je preminuo u 52. godini života, a njegova sahrana zakazana je na Gradsko groblje Bare, mjestu gdje počivaju mnogi koji su obilježili historiju ovog grada. Njegov odlazak zatvara jedno teško poglavlje, ali istovremeno ostavlja otvorena pitanja o odgovornosti društva prema onima koji su dali najviše.
Zaključno, sudbina Borisa Rajkovića pokazuje koliko je važno ne zadržavati se samo na simboličkom priznavanju zasluga, već graditi sistem koji pruža trajnu i dostojanstvenu podršku. Herojstvo ne prestaje završetkom rata, a odnos prema onima koji su ga pokazali ostaje trajni test zrelosti jednog društva.
Svijet ne prestaje da nas iznenađuje – svakodnevno svjedočimo događajima koji šokiraju, potresu i ostave nas bez daha. Od dramatičnih policijskih intervencija, tragičnih nesreća do ljudskih sudbina koje slamaju srce – ova rubrika donosi stvarne priče koje pogađaju pravo u centar. Ako vas zanimaju stvarni događaji koji oblikuju svakodnevicu i bude snažne emocije, ne propustite naše tekstove u kategoriji 👉Hronika. Svaki dan vas čekaju nove, istinite i šokantne priče!
