Posljednji mjeseci života Josipa Broza Tita i više od četiri decenije nakon njegove smrti ostaju tema koja privlači pažnju javnosti širom prostora bivše Jugoslavije. Posebno intrigiraju detalji njegovog liječenja u Ljubljani, zdravstveno stanje koje se tada držalo pod strogom kontrolom i svjedočenja ljekara koji su se nalazili uz njega u posljednjim mjesecima života.
Josip Broz Tito preminuo je 4. maja 1980. godine u Ljubljani, nakon višemjesečne teške bolesti i komplikacija koje su njegovo zdravstveno stanje postepeno dovele do kritične faze. Iako je javnost u to vrijeme dobijala informacije o njegovom zdravstvenom stanju, mnogi detalji ostajali su daleko od očiju javnosti. O ozbiljnosti situacije kasnije su govorili ljekari koji su učestvovali u njegovom liječenju, među njima i njegov lični ljekar Milomir Stanković.
Upravo njegova kasnija svjedočenja otvorila su brojna pitanja o tome šta se događalo iza zatvorenih vrata bolnice i koliko je Tito znao o stvarnoj težini svog zdravstvenog stanja.
Stanković je tvrdio da se gotovo sve u vezi s Titovim liječenjem držalo u strogoj tajnosti. Prema njegovim riječima, čak ni članovima porodice nije bilo moguće slobodno govoriti o onome što se događalo.
„Kada me je supruga posjetila na Brdu kod Kranja, nisam smio da joj kažem da će Titu sutra biti amputirana noga. Nikad se nije znalo ko vas sluša“, govorio je kasnije Stanković.
Prema njegovom svjedočenju, problem je počeo ozbiljnim poremećajem cirkulacije u nozi. Radilo se o okluzivnoj angiopatiji, odnosno stanju kod kojeg je krvni sud bio značajno sužen ili začepljen, čime je dotok krvi u nogu bio ozbiljno ugrožen.
Tito u početku, prema riječima njegovog ljekara, nije želio da prihvati da je situacija toliko ozbiljna. Vjerovao je da će problem biti riješen lijekovima i da će se stanje popraviti.
Stanković je pokušavao da ga nagovori da pristane na detaljan pregled konzilijuma. Međutim, Broz je to u početku odbijao. Tek nakon što je njegov ađutant pomogao ljekaru da ga uvjeri da je pregled neophodan, Tito je pristao da ga pregledaju stručnjaci.
U Ljubljanu su tada pozvani i ugledni ljekari iz inostranstva. Iz Sjedinjenih Američkih Država došao je čuveni kardiohirurg Michael DeBakey, dok je iz Sovjetskog Saveza stigao Marat Knjazov.
Prema Stankovićevom svjedočenju, DeBakey je posebno pregledao nogu i cirkulaciju, dok je Knjazov obavio širi pregled. Njihova procjena, kako je kasnije pričao ljekar, bila je da je Tito u relativno dobrom općem stanju, ali da je njegova noga ozbiljno ugrožena.
DeBakey je predložio pokušaj revaskularizacije, odnosno bajpasa, kako bi se obnovio dotok krvi u nogu. Međutim, upozorio je da bi, ukoliko takav zahvat ne uspije, amputacija mogla postati jedina preostala mogućnost.
Upravo je amputacija bila ono čega se Tito, prema svjedočenjima njegovih ljekara, najviše plašio.
Stanković je kasnije tvrdio da je Tito tada izgovorio rečenicu koja je ostala jedna od najdramatičnijih priča vezanih za njegove posljednje dane:
„Ako moja noga ode, ja ću sam sebi presuditi.“
Upravo zbog te izjave, prema Stankovićevom svjedočenju, ljekari su navodno bili posebno oprezni. Kada je došlo vrijeme za odlazak u bolnicu, njegov pištolj, koji je navodno držao u torbici, bio je sklonjen.
Tako je jedan od najmoćnijih ljudi tadašnje države, čovjek koji je decenijama imao ogroman politički i društveni autoritet, u posljednjim mjesecima života postao pacijent čiji su svaki pokret, terapija i odluka bili predmet velike pažnje.
Međutim, upravo oko ovog dijela priče postoje i različita svjedočenja ljekara koji su učestvovali u liječenju. Hirurg Predrag Lalević, koji je također bio dio Titovog medicinskog tima, kasnije je govorio o tome da je stanje noge bilo izuzetno teško i da je nakon neuspjelog pokušaja premošćavanja krvnog suda amputacija ipak morala biti urađena. Prema njegovom svjedočenju, Tito je dugo odbijao amputaciju, a kada je vidio koliko je noga promijenjena, navodno je rekao ljekarima da urade ono što moraju.
Ova razlika u kasnijim svjedočenjima jedan je od razloga zbog kojih su detalji Titovog posljednjeg liječenja i danas predmet različitih tumačenja. Ono što se iz dostupnih iskaza može zaključiti jeste da je stanje bilo izuzetno ozbiljno, da je bilo pokušaja da se sačuva noga i da je amputacija na kraju izvedena.
Prema riječima ljekara koji su kasnije govorili o tom periodu, sama operacija u početku je izgledala kao uspjeh. Tito je nakon amputacije navodno čak pokazivao optimizam i govorio o mogućnosti da nastavi život uz protezu i štap. Međutim, komplikacije koje su uslijedile bile su mnogo ozbiljnije.
Njegovo zdravstveno stanje se postepeno pogoršavalo. Uslijedili su problemi s bubrezima, različite intenzivne terapije, infuzije, transfuzije i respiratorna podrška. Prema kasnijim svjedočenjima ljekara, Tito je određeno vrijeme bio u stanju kome i njegovo liječenje postalo je borba za održavanje osnovnih životnih funkcija.
Jedan od najintrigantnijih detalja iz tog perioda odnosi se na navodne posljednje riječi koje je Tito izgovorio.
Prema Stankovićevom svjedočenju, kada je postalo jasno da se njegovo stanje više ne može popraviti, Tito je izgovorio:
„Šta sve ovo treba da znači?!“
Ni sam ljekar nije mogao sa sigurnošću reći na šta se tačno ta rečenica odnosila. Da li je Tito mislio na odluke koje su ljekari donosili, na terapije koje nisu dale očekivani rezultat ili na nešto sasvim drugo – ostalo je nepoznato.
Upravo zbog toga ta rečenica i danas nosi posebnu težinu. Ostala je zabilježena kroz svjedočenje čovjeka koji je bio uz Tita u njegovim posljednjim danima, ali bez konačnog objašnjenja šta je tadašnji jugoslavenski predsjednik zapravo želio reći.
Sredinom februara 1980. godine Tito više nije bio sposoban govoriti, a njegovo stanje nastavilo se pogoršavati. Do kraja života bio je u stanju vještački održavane kome, dok su ljekari pokušavali stabilizirati njegove funkcije.
Tito je preminuo 4. maja 1980. godine u Kliničkom centru u Ljubljani. Vrijeme njegove smrti zabilježeno je u 15.05 sati.
Vijest o njegovoj smrti odjeknula je širom tadašnje Jugoslavije. Za mnoge građane bio je to kraj jedne političke epohe, ali i početak perioda velike neizvjesnosti o budućnosti zemlje.
Ono što je posebno zanimljivo jeste da su brojni detalji Titovog liječenja postali poznati tek mnogo godina kasnije, kroz memoare, intervjue i svjedočenja ljudi koji su bili dio njegovog medicinskog tima. Zbog toga se i danas mogu pronaći različite verzije pojedinih događaja, posebno kada je riječ o njegovom odnosu prema amputaciji i posljednjim trenucima.
Jedno od kasnijih svjedočenja opisuje Tita kao čovjeka koji je do posljednjeg trenutka teško prihvatao mogućnost da ostane bez noge. Drugi ljekari opisivali su trenutak kada je, suočen s težinom situacije, ipak pristao da se učini ono što je bilo neophodno.
Bez obzira na razlike u detaljima, gotovo sva svjedočenja saglasna su u jednom – posljednji mjeseci života Josipa Broza Tita bili su izuzetno teški i daleko od slike moćnog državnika kakvu je javnost godinama poznavala.
Čovjek koji je decenijama bio simbol jedne države tada se nalazio u bolničkoj sobi, okružen ljekarima i aparatima, dok su se oko njegovog kreveta donosile odluke od kojih je zavisio njegov život.
I upravo zbog toga priča o Titovim posljednjim danima ni danas ne prestaje da izaziva pažnju. Tajna, strogo čuvane informacije, različita svjedočenja ljekara, borba protiv teške bolesti, amputacija i posljednje riječi ostavili su iza sebe priču koja je, više od četiri decenije nakon njegove smrti, i dalje predmet rasprava i brojnih tumačenja.
Važno je ipak naglasiti da se dramatični detalji o njegovim posljednjim danima uglavnom temelje na kasnijim svjedočenjima ljekara koji su učestvovali u liječenju, dok se pojedini detalji među tim svjedočenjima razlikuju. Zbog toga ih treba posmatrati kao svjedočenja učesnika događaja, a ne kao potpuno potvrđenu rekonstrukciju svakog trenutka Titove bolesti.
Josip Broz Tito ostao je jedna od najznačajnijih i najkontroverznijih političkih ličnosti prostora bivše Jugoslavije, a njegov odlazak 4. maja 1980. označio je kraj jedne ere. Njegovi posljednji dani, međutim, i danas bude pitanje koje mnogi postavljaju: šta se zaista događalo iza zatvorenih vrata bolnice u Ljubljani i koliko je Tito u tim posljednjim mjesecima znao o stvarnom stanju svog zdravlja?
Na Balkanu se uvijek nešto dešava – od političkih preokreta do svakodnevnih priča koje odjeknu cijelim regionom. Ako vas zanimaju aktuelna dešavanja, život običnih ljudi iz zemlje tako i iz susjedstva, ne propustite ostale članke iz naše kategorije Vijesti. Svaki dan donosimo priče koje se tiču baš nas!
